Adolescencija je period u kojem mladi intenzivno traže svoj identitet, testiraju granice i istražuju
nova iskustva. Njihova potreba za uzbuđenjem i osećajem pripadanja u velikoj meri zavisi od
toga koliko su porodični odnosi stabilni i podržavajući. Kada u porodici vlada tišina, kada nema
dovoljno otvorene komunikacije, razmene osećanja i međusobnog interesovanja – adolescent
može potražiti intenzitet u spoljnim sadržajima, među kojima se može naći i kockanje.
Važno je naglasiti da tišina ne znači uvek mir. Ona često prikriva neizgovorene napetosti,
potisnute emocije i osećaj udaljenosti među članovima porodice. Za mladu osobu to može biti
doživljaj da nema kome da se obrati, niti da su njena osećanja primećena i važna. Kada dijalog
izostane, adolescenti često traže druge prostore u kojima će osetiti pripadnost ili uzbuđenje – i tu
se kockanje može pojaviti kao privremeni odgovor.
Iz perspektive porodične psihoterapije, ovakva ponašanja se ne posmatraju izolovano, već kao
deo šireg porodičnog sistema. Kockanje može predstavljati način da mladi regulišu emocije koje
u porodici ne dobijaju prostor: dosadu, tugu, osećaj praznine ili želju da budu primećeni. Ono što
je roditeljima na prvi pogled nevidljivo, često je zapravo signal da porodični odnosi zahtevaju
više topline, interesovanja i dijaloga.
Roditelji tišinu neretko tumače kao znak da je sve u redu – ,,dete se ne žali, ne svađamo se, dakle
mir je u kući”. Međutim, upravo ta odsutnost konflikta može biti znak udaljenosti, a ne
harmonije. Kada dete ne dolazi ni u sukob ni u razgovor, ono svoje emocije premešta u druga
polja života, koja mogu biti manje sigurna.
Šta roditelji mogu da učine?
1. Pokažite interesovanje – pitajte dete kako se oseća, šta mu je važno, čak i kada dobijate
kratke odgovore. Ključ je u istrajnosti i iskrenoj radoznalosti.
2. Normalizujte razgovor o emocijama – govorite i o sopstvenim osećanjima, kako bi dete
videlo da je u redu reći kada je neko tužan, zabrinut ili uzbuđen. Važno je da roditelji
dozvole izražavanje i negativnih osećanja, umesto da podstiču isključivo pozitivna,
naročito u situacijama kada ih dete autentično ne doživljava.
3. Uvedite zajedničke rituale – redovni zajednički obroci, šetnje ili razgovori pred
spavanje mogu postati važni trenuci emocionalnog povezivanja i razmene iskustava.
Takvi rituali pružaju detetu osećaj kontinuiteta, sigurnosti i pripadnosti.
4. Reagujte bez osude – kada adolescent podeli svoje misli ili iskustva, ključno je da se
oseća saslušano i prihvaćeno, a ne kritikовано. Na taj način razvija poverenje i uči da
porodicu doživljava kao sigurno okruženje u kojem može otvoreno govoriti o sebi, bez
straha od odbacivanja ili procene.
5. Potražite stručnu pomoć kada je potrebno – porodična psihoterapija ne znači da je
neko “kriv”, već da porodica želi da pronađe nove, zdravije obrasce komunikacije i
povezanosti.
Porodična terapija naglašava da cilj nije pronalaženje krivca, već razumevanje porodice kao
dinamične celine u kojoj svaki član doprinosi njenom funkcionisanju. Kroz zajednički rad
otvaraju se kanali komunikacije, uvode novi načini izražavanja i jača osećaj međusobne
povezanosti. Na taj način porodica postaje prostor u kojem se emocije prepoznaju, uvažavaju i
bezbedno izražavaju, čime se smanjuje potreba adolescenta da traži intenzitet, razumevanje ili
pripadanje izvan porodičnog sistema.
Tišina u porodici može na prvi pogled delovati kao mir, ali često prikriva emocionalnu
udaljenost i neizgovorene napetosti. U takvom ambijentu mladi neretko pokušavaju da prazninu
ispune kroz spoljašnje izvore uzbuđenja ili pripadnosti, što može predstavljati rizik za razvoj
zavisničkih oblika ponašanja. Kada roditelji unesu više otvorenosti, topline i prisutnosti u
svakodnevne odnose, stvaraju atmosferu u kojoj se dete oseća viđeno, prihvaćeno i sigurno.
Upravo taj osećaj autentične povezanosti i pripadanja predstavlja jedan od najsnažnijih zaštitnih
faktora od rizičnih izbora i razvoja bolesti zavisnosti.