Dijagnostikovanje zavisnosti od patološkog kockanja definisano je izvesnim kriterijumima u klasifikaciji bolesti, dijagnostičko statističkom priručniku DSM-V(APA,2013).Ovaj svetski priznati klasifikacioni sistem definisao je 9 kriterijuma koji održavaju različite aspekte zavisnosti od kockanja.

Problematični kockari

Ozbiljnost problema ne ispunjava kriterijume za punu dijagnozu zavisnosti od kockanja kao što je definisano u Dijagnostičko statističkom priručniku za psihijatriju, DSM-V, ali oni često imaju 1 i 3 simptoma. Imaju više problema vezanih za kockanje u više životnih oblasti-porodični odnosi, bračni status, posao, finansije ili zakonski problemi. Kockanje može da umanji perfomanse rada ili sposobnosti da se fokusira na rad u potpunosti.Kockanje može da umanji perfomanse rada ili sposobnosti da se fokusira na rad u potpunosti. Dugoročni ciljevi i ambicije se ponekad zamenjuju kockanjem. Obično kockar može da napravi „apstinenciju od kockanja“ na neki period, kako bi pokazao da on „nema problema sa kockanjem„. Često postoji izvestan stepen netolerancije na gubitke tako što pokazuje neraspoloženje posle gubitka, ili juri gubitak sa nadom da će povratiti izgubljeno.

Patološko kockanje- zavisnost od kockanja

Imaju četiri ili više problema povezanih sa kockanjem. Ovo je „tip“ kockara koji je definisan preko ICD 10 ili DSM- V kao mentalni poremećaj

U okviru dijagnostičke kategorije zavisnosti od kockanja, razlikujemo dve grupe kockara:

Pobeda stvara „osećanje moći i zadovoljstva“ koji je verovatno povezan sa prekomernim oslobađanjem neurotransmitera dopamina.Pobeda može dovesti do povećanja uloga.Uzbuđenje prilikom kockanja je izuetno prijatno i dostizanje istog postaje glavni fokus u životu kockara. Kockari ko čeznu za uzbuđenjem su dominatni, kontrolišući,manipulativni sa velikim Egom. Oni sene vide kao prijateljsku, društvenu, šarmantnu i velikodušnu osobu.Njihov IQ je iznad proseka.Oni deluju energično i sigurno.Ipak, oni obično imaju nisko samopouzdanje.Uglavnom počinju da se kockaju u ranom uzrastu, a kroz četiri faze razvoja bolesti prolaze u proseku u periodu od deset do trideset godina. U ovoj kategoriji uglavnom su muškarci.
U poslednje vreme sve je više simptomatskih kockra u odnosu na kockare koji čeznu za uzbuđenjem. Ovom tipu pripada oko 73% kockara muškaraca i blizu 95% žena kockara. Kao i kocari prvog tipa imaju nisko samopoštovanje, skloni su manipalicajama i lažima. Pored toga, dok se kockaju nalaze se gotovo u hipnotičkom stanju, oslobađaju se fizičkog/emocionalnog problema dok kockaju.Odgovorni su u većini oblasti svog života, ne podnose konfrotaciju te imaju očajničku potrebu osnaživanja podrške. Većina ih počinje da kocka tako što posećuju kazino sa prijateljima ili prodicom jednom ili dva puta mesečno, radi rekreacije. Relativno brzo prolaze kroz prvu „pobedničku fazu“. Vrlo često je to i samo epizoda, ne i faza. Mogu a i ne moraju da imaju velike novčane dobitke. U drugu „gubitničku fazu“ ulaze gotovo odmah i do treće faze „očaja“ i četvrte „beznađa“ prolaze u roku od dve do tri godine. „Uvodnu fazu“ prate životne traume-gubitak partnera, posla itd. Kockanje postaje način da se nosi sa bolom ovog gubitka, ili sredstvo zamene gubitka a zatim preovladava osećanje sramote i depresija. Oni često traže stručnu pomoć i to obično u roku od 6 meseci do 3 godine nakon razvijanja patološkog kockanja.